Paul Lynch, Prorokova pjesma

Prorokova pjesma (Prophet Song) peti je roman irskog pisca Paula Lyncha (1977) za koji je 2023. osvojio jedno od najuglednijih književnih priznanja, Nagradu Booker, i Dayton Peace Prize, književnu nagradu za mir u kategoriji fikcije. U Vijencu ekskluzivno donosimo ulomak iz hrvatskog prijevoda Deana Trdaka, koji će krajem rujna objaviti Naklada Ljevak.

Roman Prorokova pjesma smješten je u blisku budućnost Irske, gdje je desničarska totalitarna vlada preuzela vlast, a glasove neslaganja ušutkava novoosnovana tajna policija. Irska se raspada. Zemlja je pod vlašću vlade koja sve više naginje tiraniji, a Eilish Stack može samo bespomoćno promatrati kako svijet koji je poznavala nestaje. Kada prvo njezin muž, a potom i najstariji sin nestanu, Eilish kreće u očajnički plan kako bi zaštitila ostatak svoje obitelji. Ovo uzbudljivo i zastrašujuće djelo zadivljujuće originalnosti pruža viziju zemlje u ratu i duboko ljudski portret majčine borbe da sačuva svoju obitelj na okupu.

*

Eilish promatra kako mjesec prolazi kroz kuću, modrikasto svjetlo zore pruža se prema Benu u krevetiću, iskvareno svjetlo dodiruje Molly koja spava pripijena uz nju kao malo dijete. Zora je stigla, a dan je već pobjegao, sada shvaća kako je svjetlo od kojeg tama gubi svoju tvarnost lažno i da noć ostaje istinska i nepokolebana, shvaća da je pozvala djecu u naručje iako je znala da je njezina utjeha lažna, da ta kuća nije utočište

*

Usred sna procvjeta buka koja odjekuje između dva svijeta, zvuk koraka po šljunku i smijeh pod prozorom spavaće sobe kao da je netko pustio sjene iz sna. Eilish se iznenada nađe u mračnoj sobi, hladna i brza svijest prostruji joj u krvi o tome da je nešto udarilo o staklena vrata dolje, i sada čuje kako se taj zvuk prenosi kućom u praznom odjeku šoka, osjeća tromu težinu tijela dok trči iz kreveta. Vani vidi trojicu muškaraca na prilazu i parkirani bijeli terenac s upaljenim motorom. Nešto udara o staklo trijema i ona iza sebe začuje tresak kad vrata spavaće sobe udare o zid, Molly joj pada u naručje vičući kako neki muškarci pokušavaju provaliti u kuću, Eilish joj stavlja ruku preko usta i odmiče se od prozora. Trenutak se može rastegnuti i otvoriti prema nekom drugom vremenskom polju, i ona bez svjetla gazi slojevitom tamom bojeći se da je ne opkole vukovi, doziva samu sebe izdaleka, ali ne čuje svoje ime. Nešto veliko opet udara u staklo i Molly se skameni, grčevito joj se uhvati za tijelo, ispusti tihi jecaj. Bez razmišljanja Eilish prilazi krevetiću i podiže uspavano dijete, stavlja ga Molly u naručje i tjera ih van iz sobe, Molly zastaje na odmorištu, počinje disati u kratkim, odsječnim dahtajima, očiju razrogačenih od panike. Eilish je protrese za ramena. Prestani, kaže, nema vremena za to, idi u kupaonicu, pazi na brata i budi tiho. Bailey dolazi na vrata spavaće sobe trljajući oči i Eilish ga šalje u kupaonicu govoreći im oboma, zaključajte vrata i ne izlazite dok vam ne kažem. U trenutku dok odlazi do prozora spavaće sobe, pred očima joj prolaze svi mogući ishodi, čuje smijeh izvana, ako žele ući, svejedno je hoćeš li zaključati vrata ili ne, opipava u tami tražeći mobitel, ne sjeća se da ga je ostavila kraj prozora, operater hitne službe govori smireno i polako. Kroz zavjese promatra muškarca kako se penje na Touran, tetovaže mu prekrivaju ruke i vrat, drugi muškarac je sagnut uz bok automobila. Onaj prvi udara palicom vjetrobran, zatim vadi spolovilo i mokri po autu, zuba iskešenih u majmunskom cereku dok zakopčava zatvarač na hlačama i skače natrag na šljunak. S druge strane ulice pali se svjetlo u spavaćoj sobi pa se ponovno gasi dok terenac odlazi.

Naslovnica hrvatskog izdanja nagrađenog romana koje izlazi krajem rujna

Eilish promatra kako mjesec prolazi kroz kuću, modrikasto svjetlo zore pruža se prema Benu u krevetiću, iskvareno svjetlo dodiruje Molly koja spava pripijena uz nju kao malo dijete. Zora je stigla, a dan je već pobjegao, sada shvaća kako je svjetlo od kojeg tama gubi svoju tvarnost lažno i da noć ostaje istinska i nepokolebana, shvaća da je pozvala djecu u naručje iako je znala da je njezina utjeha lažna, da ta kuća nije utočište. Izvuče se iz Mollyna zagrljaja, odlazi do naslonjača i tiho se odjene, okreće se i vidi Mollyno lice obasjano svilenim svjetlom, lagano namršteno dok spava. Gleda kroz vrata dječačke sobe, Bailey leži na Markovu krevetu odjeven, spava na pokrivaču. Silazi stubama i izlazi pred kuću, podiže kamen sa šljunka i staje pred razbijeni vjetrobran Tourana, čita što je napisano na haubi i sa strane auta, po zidovima, prozorima i staklenim vratima terase, ista jedina riječ ispisana crvenim sprejem. Sve to pripovijeda Larryju kao da se već dogodilo, priču skrojenu od sjećanja, sjede u Touranu i ona je došla po njega odakle god da su ga pustili, vidi kako mu visi odjeća koliko je smršavio, kako češe bradu, dobro znajući što će se probuditi u njegovoj krvi, ono što leži uspavano u krvi svih očeva, iskonsko nasilje koje se budi samo da bi otkrilo da je već utišano, nešto se slama u čovjeku koji doznaje da nije mogao zaštititi svoju obitelj, zato će najbolje biti da i ne dozna. Vrata s druge strane ulice se otvaraju i Gerry Brennan izlazi s crnom vrećom za smeće. Baca je u kantu i kratko pogleda prema kući, zna da ga je vidjela, mahne rukom, navlači zasun preko kapije i dolazi prema njoj, još uvijek okretan stariji gospodin u papučama koji u hodu veže pojas svog kućnog ogrtača. Bože, Eilish, što su vam napravili, sigurno ste se strašno prestrašili. Sagne se i podigne kamen, protrlja ga palcem. Gamad, kaže, Betty je zvala Gardu, ali vjerojatno smo spavali kad su došli, strašno je bilo bučno. Ona promatra kako njegove oči čitaju riječ IZDAICA, ponovno i ponovno ispisanu crvenim sprejem, žmirne pa je pogleda zbunjeno. Je l’ se to meni samo čini ili to nisu dobro napisali? Ne znam, Gerry, kako bi ti to napisao? Čekaj malo, ne mogu razmišljati bez naočala, da, ali fali J. – Čini mi se, Gerry, da su napisali točno ono što su htjeli reći, jasno i glasno, i ja sam zvala Gardu, ali nitko nije došao, čekala sam ih pola noći. Gleda kako mu se obrve podižu u nevjerici, zatim spuštaju kao da se pred njima na asfaltu našla neka mutna misao. Ova zemlja je otišla kvragu, kaže on, Garda je sigurno imala punu noć s takvim huliganima, nepismenjacima, sigurno niste bili jedini. Rukom prelazi po boku auta. Morat ćeš ga odvesti limaru, kaže, ali zidove kuće lako ćemo očistiti, imam bijele fasadne boje u šupi, ona će poslužiti. Odmah idem po nju, samo mi daj par minuta. Ona prekriži ruke i pogleda preko ulice. Ma neka vide, Gerry, neka svi vide što su nam napravili od doma, običnoj obitelji koja gleda svoja posla, nije li to divna reklama za život u ovoj zemlji? Sunce probija kroz razmak među kućama dok Gerry gleda prema svojoj kući. Ma idem svejedno, idem po boju. Pojas mu visi, ne zamara se zavezati ga. Ona se okreće prema ulici ukočena izraza lica, promatra zatvorena vrata nanizanih kuća, broji šest na čijim su prozorima izvješene državne zastave. Bijesna je kad se vraća u kuću, bijesna dok na katu traži aceton, nekad je bio u ormariću u kupaonici, gleda ispod stuba tražeći strugač za boju, ali pronalazi vlastito poniženje, kao da je ono na polici pred njom, sram, patnja i bol prožimaju joj cijelo tijelo. Sada shvaća da već svi znaju, da će ih osuđivati cijela zajednica, svi su vidjeli što se sinoć dogodilo i nitko neće reći ni riječi.

Djeca su odjevena i spremna za školu, ali ne žele otići do auta. Bailey je prati u kuhinju i promatra dok iz ormarića vadi kutije za užinu, a kruh, sir i šunku stavlja na radnu površinu. Mama, kaže, možemo li danas ostati kod kuće, ne želim ići u školu. Ona izvlači nož iz ladice i zatvara je bokom. Jesi li pokupio ručnik s poda kao što sam te zamolila? Mama, jesi li čula što sam rekao? Ne želiš ići u školu. Da, ne želim ići u školu. Dobro, a što predlažeš umjesto toga, nećeš valjda sjediti ovdje cijeli dan i gledati televiziju dok ti oči ne ispadnu, idi i uzmi jaknu. Odbija poći do auta, stoji u hodniku prekriženih ruku. Ona izlazi i stavlja djetešce u Touran pa se vraća unutra i staje pred sina, uzima njegovu školsku torbu, stavlja mu je u ruke i izvodi ga. Vrativši se unutra, ugleda Molly kako klonulo sjedi na stubama, spuštena pogleda, udarajući koljenom o koljeno, nalik djetetu koje je zaspalo s nečim u naručju i sada se probudilo bez toga. Eilish uzima njezin kaput i torbu. Nisi ništa doručkovala, kaže, past ćeš s nogu od gladi, hoćeš li barem pojesti malo prepečenca u autu? Molly gleda preko nje prema ulici, glas joj je jedva čujan. Što ako se vrate, mama, možda se vrate, što ako sljedeći put uđu u kuću? Nešto u kćerinim očima nagoni Eilish da klekne, uzima njezinu ruku i miluje je palcem. Neće se vratiti, ljubavi, zašto bi se vratili, zabavili su se, to je sve što su htjeli, vidjeli su Markovo ime i adresu u novinama i htjeli su nas uplašiti, i druge su kuće bile meta, danas ću razgovarati s policijom i javit ću ti kako je prošlo, obećavam da ćemo biti dobro. Dok to govori, unutarnji glas joj kaže: ne laži djetetu, a ipak, kad se uspravi, uvjerena je da je istina to što je rekla. Sad je nestrpljiva, pokazuje Molly da izađe, uzima je za ruku. Kasnimo, kaže. Molly odbija sjesti na suvozačko mjesto pa se Bailey provlači između sjedala naprijed, našavši se ispod mreže napuknutog stakla. Eilish zatvara staklena vrata trijema i zaključava ih, zastaje da pogleda kuću, Gerry Brennan je već došao i završio, a dobro je i brzo obavio posao na zidovima, prozore je očistio acetonom, gledajući fasadu ne bi se reklo da su ih osudili i krvavocrvenom bojom žigosali kao državne neprijatelje. U autu Bailey se naginje da povuče čarapu i upućuje joj oštar pogled. Da se nisi usudila ni približiti ulazu u školu, kaže joj. Eilish pali motor i izlazi na cestu, bijesno gledajući kroz staklo, susrećući se s iznenađenim pogledima iz svakog automobila koji bi prošao, pogledima biciklista koji zure u nju na semaforu, školaraca koji prave grimase i upiru prstom nju. Ruke je svrbe od bijesa dok vozi, automobil se probija kroz promet kao da ga pokreće okrutno naviranje njezine krvi. Vozi i pronalazi zadovoljstvo u presudi po kratkom postupku i javnoj objavi njihova zločina, neka nas udaraju pogledima, misli, neka vide kakvi smo izdajnici, kakav su svijet stvorili. Molly ne miče ruke s lica, a kad progovori, Eilish je ne čuje. Što si rekla, ljubavi? kaže. Bailey bijesno gleda majku. Mama, kaže da ne želi ići u školu, kaže da želi umrijeti.

Proučava dječakovo otvoreno lice, jednostavnu činjenicu njegove prisutnosti, vidi ga kakav je bio kao novorođenče i kakav bi mogao biti kao starac, česticu svjetla koja lebdi u bezvremenoj tami i samo na trenutak zatreperi, pjegice raspoređene oko nosa poput zviježđa, oči poznate, a ipak tako nepoznate, kao da se promijenio onaj koji gleda iznutra, činjenicu da se svakog dana mora buditi u kući bez oca, bez brata kojeg više nema u sobi. A što ako se ne vrati?

Osjeća se nemirno u kući i nelagodno u vlastitu tijelu, svake noći leži budna uha okrenuta prema ulici. Prolazak auta može značiti mnogo toga, netko se vraća iz izlaska ili ide rano na posao, okreće se i zatekne Molly kako spava na Larryjevoj strani kreveta, a ne sjeća se kad je došla. Obgrli kćer jednom rukom i poželi usnuti, poželi se probuditi u drugom svijetu. Policija se nije javila, tri puta je zvala postaju i četvrti put tražila da razgovara s policajcem Timmonsom, ali su joj rekli da je premješten. Sad zna da je bilo i drugih napada, da se ono što se dogodilo njihovu domu događalo po cijeloj zemlji, vjetrobrani auta razbijeni cijevima i palicama, porazbijani izlozi, pročelja kuća vandalizirana. Kružile su glasine da su neki od napadača pripadnici sigurnosnih službi, neki čak iz redova same Garde. Prava slučajnost, zar ne, kaže Áine, da se sve dogodilo iste noći, kao neka kolektivna telepatija, sad vas gledamo svake večeri na vijestima, počela sam šaptati molitve, iako nisam ni trunku religiozna, ne mogu si pomoći, ne mogu prestati misliti na Marka. Áine, molim te, ne spominji ga preko telefona. A sada je tu osjećaj brzine, osjećaj pritiska koji se pretvara u kretanje, kao da neki senzorni aparat u tijelu može očitavati signale sile u zraku, Eilish si govori da toplina ide od vrućeg prema hladnom, da plin teče odozgo prema dolje, da se energija pretvara u nered i da ono što nema više dovoljno snage biva raspršeno. Ispred kuće se zaustavlja automobil, i ona leži potpuno mirno, zadržavajući dah, vrata se otvaraju i zatvaraju, ruka joj poseže ispod kreveta i uzima Larryjev čekić i drži ga uza se dok prilazi prozoru, to je susjed koji je izašao iz taksija i kreće prema ulaznim vratima tražeći ključeve po džepovima.

Skida mokru plahtu s Baileyjeva kreveta i zatekne se kako pretražuje njegov noćni ormarić, ni sama ne zna zašto. Mnoštvo olovaka i naljepnica, plastični vojnici u raznim borbenim pozama, jedan baca granatu, drugi kleče i ciljaju, nekad su pripadali Marku. Ruka joj poseže unatrag i dotakne upaljač, nalazi još dva, vadi ih van i vidi da ih je uzeo iz njezine torbe. Podigne majicu s poda i prinese je nosu, ne osjeća miris dima, tko zna što on smjera, možda te pokušava natjerati da prestaneš pušiti. Hoda s njim niz Connell Road, zrak podrhtava nad krošnjama, promatra promjenu u njegovu držanju, hoda ponosno, nagnut prema naprijed, kao da isprobava način hoda. Dodirne upaljač u džepu i želi nešto reći dok zajedno gledaju vojni helikopter kako prelijeće iznad njih. Crv se okreće, kaže on, bojiš li se crva? Šuti, pažljivo ga promatra, pazi da ne namršti čelo. Crv? kaže. Da, crv. O čemu ti to govoriš? Govorim o crvu. Što je crv? Ne znam, teško je objasniti, mislio sam da ćeš ti znati. Dok govori, na licu mu se pojavi bora, vršcima prstiju klizi po zidnom bršljanu. Crv se okreće, kaže, jača iz dana u dan, crv radi što hoće. Zaustave se ispred kafića Alamode i ona utihne vidjevši čipkastu mrežu razbijenog stakla, izbroji tri udarca palicom ili kamenom, prozor je oblijepljen ljepljivom trakom u obliku slova X. Na vratima je obavijest o prisilnom zatvaranju od idućeg tjedna. Svjetla su upaljena, ali kafić je prazan, muškarac koji sipa zrna u aparat za kavu okreće se i pozdravlja ih s dvostrukim izrazom na licu, slabašnim osmijehom koji ne uspijeva prikriti tugu. Oh, Issame, kaže ona, što su ti učinili, mislila sam da si možda zatvorio. Razgovaraju tiho dok Bailey bira mjesto, a onda mu se Eilish pridruži uz prozor, još više spušta glas i naginje se prema njemu. Hoću da prestaneš s tom glupošću o crvu, kaže, ne sviđa mi se. Ali crv je činjenica, kaže on, nije ga briga sviđa li ti se ili ne. Slušaj, bit ću iskrena s tobom, stvari će neko vrijeme biti teške, stvarno mi treba tvoja pomoć. Bailey vrti posudicu za sol i ona mu je istrgne iz ruke, spusti je ispred sebe na stol. Opet mokriš u krevet, kaže. Bole me stopala, kaže on, hoću nove cipele. Kupit ćemo ih sutra, ali želim znati što možemo napraviti da to prestane. Ne piškim ja u krevet. Bailey, želim da to shvatiš ozbiljno, hoćeš li spavati u Markovu krevetu odsad, možeš ako hoćeš, uvijek si želio biti uz prozor, kad se Mark vrati, dobit će ga natrag. Proučava dječakovo otvoreno lice, jednostavnu činjenicu njegove prisutnosti, vidi ga kakav je bio kao novorođenče i kakav bi mogao biti kao starac, česticu svjetla koja lebdi u bezvremenoj tami i samo na trenutak zatreperi, pjegice raspoređene oko nosa poput zviježđa, oči poznate, a ipak tako nepoznate, kao da se promijenio onaj koji gleda iznutra, činjenicu da se svakog dana mora buditi u kući bez oca, bez brata kojeg više nema u sobi. A što ako se ne vrati? Dobro me slušaj, kaže ona, tvoj otac i brat će se vratiti. A što ako se ne vrate? Ne budi smiješan, kamo misliš da će tvoj otac, a i tvoj brat, otići kad se sve ovo završi? Crv radi što hoće. Rekla sam ti da prestaneš s tim, moraš mi vjerovati kad kažem, oni će se vratiti, nikad nisam bila ni u što sigurnija u životu, ali zasad, moramo nastaviti kako znamo, razumiješ? Da, kaže on, ali crvu nije stalo do toga što mi radimo. Onda se bori, kaže ona, uhvati crva za vrat i slomi mu šiju. Gleda Issama kako im prilazi u mekanim cipelama. Ona naručuje jaja i kavu, Bailey naručuje obilan doručak i Issam ga pogleda i nasmiješi se. Što ćeš piti, mlijeko, Colu, sok, vodu? Hoću kavu. Eilish se namršti. Kavu? Da, sad sam dovoljno velik. U redu, kaže Issam, kava za mladog gospodina. 

Petnaest minuta prije ručka, bez ikakve najave, pozvana je na sastanak u kadrovsku službu, poruka se pojavljuje na ekranu dok još razgovara telefonom.

S engleskoga preveo Dean Trdak